Funkcionalnost samoregulatornog tijela zahtijeva organizaciono jedinstvo

25
foto: privatna arhiva

Podgorica, (MINA) – Samoregulatorno tijelo ne može da bude funkcionalno bez minimalnog organizacionog jedinstva novinara u Crnoj Gori i elementarnog profesionalno – političkog konsenzusa o strateškim odrednicama crnogorskog društva i države, ocijenio je dugogodišnji novinar Ilija Despotović.

Despotović je u intervjuu agenciji MINA kazao da samo donošenje i postojanje Kodeksa novinara predstavlja samoregulaciju medija.

„Etički kodeks pišu sami novinari. U tom kontekstu, može se postaviti pitanje da li je potrebno institucionalizovati samoregulaciju, dakle, da li je potrebno novinarsko samoregulatorno tijelo“, naveo je on.

Despotović, koji je član Savjeta Radio Televizije Crne Gore, rekao je da bi bilo normalno da novinari poštuju ono što su sami napisali i primjenjuju pravila koja im niko nije nametnuo.

„Ali, takva logika se graniči sa idealizmom. I naravno, u takvom ambijentu neophodna je institucionalna „sila“ koja treba da obezbijedi realizaciju novinarskog kodeksa, preciznije da doprinosi ujednačavanju profesionalnih standarda, što podrazumijeva, prije svega, praksu sankcionisanja, kroz javne prozivke i osude, prekršaja novinarskih standarda i nepoštovanja medijske etike“, kazao je on.

Kako je naveo Despotović, nema nikakve sumnje da bi jedino razumno rješenje bilo da se formira jedno, jedinstveno samoregulatorno tijelo.

On je istakao da bez minimalnog organizacionog jedinstva novinara u Crnoj Gori, odnosno formiranja jednog udruženja, kao i bez elementarnog profesionalno – političkog konsenzusa o strateškim odrednicama crnogorskog društva i države, samoregulatorno tijelo ne može biti funkcionalno.

„Potreban je dakle „kongres ujedinjenja“ novinara u Crnoj Gori. Nije prirodno da nekoliko stotina novinara u Crnoj Gori imaju članske karte dva, tri profesionalna udruženja“, dodao je on.

Kako je naveo Despotović, pluralizam u novinarstvu, izrazito politički obojen, sam po sebi ne šalje dobru poruku o novinarima u Crnoj Gori.

Formalno – organizaciona jedinstvenost samoregulacije, dodao je on, stvara pretpostavke ostvarivanja njene suštine.

„Ali, šta je u Crnoj Gori jedno, jedinstveno? Gotovo ništa. U svim domenima, svuda, imamo u najmanju ruku duplikate. Da ne nabrajamo“, naveo je Despotović.

On smatra da novinarstvo u Crnoj Gori u potpunosti slijedi logiku političkih i drugih podjela.

Kako je naveo Despotović, ponekad se čini da su ovdje podjele još dublje.

„Postoje dva, tri novinarska udruženja, nekoliko sindikata, ili „sindikata“. Dan novinara se obilježava odvojeno, jedni to čine na Cetinju, drugi u Podgorici. Svako udruženje ima svoje novinarske nagrade, po sopstvenim kriterijumima, a mediji, suprotno ranijoj praksi, ili ne objavljjuju čak ni vijest kad neko od novinara umre, ili obavještavaju samo o „svojim“ kolegama“, dodao je Despotović.

Kako je naveo, nerijetko novinari međusobno „polemišu“ čak i „poganijim“ vokabularom od onoga kojim se „časte“ pripadnici različitih političkih partija.

„Mediji, osobito pisani, neki od njih naglašeno, posebno u tek minulim godinama, uspostavljaju međusobno odnose po modelu srodnih političkih partija“, kazao je Despotović.

On je dodao da je u nekim trenucima bilo, a možda je tako i sada, neformalnih medijskih koalicija.

Despotović je rekao da su se na neki način ujedinili mediji koji su osnovani na potpuno različitim osnovama i sa dijametralno suprotnom „misijom“.

„Problem medija u Crnoj Gori, ili problem sa nekim medijima, nije u njihovoj kritici i suprotstavljanju vlasti. To je apsolutno legitimna pozicija“, dodao je on.

Despotović je kazao da je Crna Gora specifična po tome, a možda i jedinstven primjer, da pojedini mediji ne prihvataju ovu državu i njen ustavni status.

„Zato, ili relativizuju sve što radi vlast, ili čak negiraju bilo kakav njen pozitivni učinak. S druge strane, „provladini“ mediji ponekad neodmjereno poistovjećuju vlast i državu, pa nemaju dovoljnu profesionalno – kritičku distancu prema vlasti“, kazao je Despotović.

Kako je dodao, mediji, na primjer elektronski, imaju svoje političare, analitičare, čak i svoje meteorologe.

„Kao da se hoće politički obojiti i sama vremenska prognoza. U takvoj situaciji, gotovo je besmisleno postojanje samoregulatornog tijela, svejedno, jednog, dva ili više“, rekao je Despotović.

Kako je naveo, sa „neredom“ na medijskoj sceni samoregulatorno tijelo ima karakter nekakve vještačke insititucionalne nadgradnje.

Na pitanje da li trenutno važeći Kodeks novinara Crne Gore u dovoljnoj mjeri definiše prava i obaveze novinara, Despotović je odgovorio da je on sasvim dovoljan za optimum profesionalizma u novinarstvu, etički žurnalizam, naročito nakon što je dopunjen pravilima koja se odnose na nove elektronske medije, programske sadržaje televizije i moderniji tretman nekih domena ljudskih prava.

“Vjerovatno će život i dalje iziskivati potrebu za sličnim inovacijama, ali suštinski principi novinarske profesije su definisani. Nije, prema tome, neophodno stalno Kodeks držati pod sumnjom, da je nepotpun, da nije dovoljan, da je u njemu problem”, rekao je on.

Kako je naveo Despotović, čak i da je Kodeks manje sveobuhvatan i slabijeg kvaliteta, mnoge probleme ne bismo imali kad bismo bili dosljedni u primjeni tog samoregulatornog akta.

Despotović je naglasio da je Kodeks glavno sredstvo odbrane od puke tržišne poslovnosti medija, njihove političke i biznis komercijalizacije, ali i od političkih pritisaka na medije.

On je poručio da novinari treba stalno da “čitaju” Kodeks i slične dokumente, da ih proučavaju i upoređuju sa sopstvenom i praksom svoje redakcije.

“Nažalost, meni se čini da je potpuno napuštena stara i dobra redakcijska praksa da se bar na jutarnjim sastancima, ali kad vrijeme dozvoli i u drugim prilikama, gotovo svakodnevno i slobodno razgovara o dnevnoj novinarskoj produkciji, imajući u vidu upravo Kodeks novinara”, naveo je Despotović.

Kako je kazao, tako se izgrađuju kriterijumi, unaprjeđuju profesionalne vještine i brusi se novinarska etika u najširem smislu.

“Moj je utisak da se u novinskim kućama podleglo shvatanju da su redakcijski sastanci neko “samoupravljanje”, pa pošto je to svuda ukinuto, daj da ga napustimo i u medijima, iako je novinarska produkcija, koliko god da treba da bude personalizovana, proizvod sublimacije mišljenja u samom kolektivu, redakcije kao profesionalnog subjekta koji stoji iza određenog medija”, rekao je Despotović.

Kako je naveo, urednici su, naročito u pisanim medijima, ali ne svima u istoj mjeri, postali neka vrsta menadžera, zahtijevajući od novinara politički ili komercijalno više profitabilnu nego etičku i profesionalnu informaciju.

“Glavni urednici su u takvim okolnostima nerijetko glavni menadžeri. Razumije se, ni mediji ne mogu ostati potpuno izolovani od logike i “terora” tržišta. Ali, mora se imati mjera”, istakao je Despotović.

Kako je kazao, alat kojim se treba služiti u traženju te mjere je i Kodeks novinara.

„Svaki pisani akt koji iskazuje nečiju volju, pravnu, političku, profesionalnu, koji predviđa sredstva kako da se ona ostvari i ciljeve koji se žele postići je svojevrsna deklaracija, izjava opštijeg ili nešto konkretnijeg karaktera”, dodao je Despotović.

Takvim aktima, kako je naveo, nemoguće je pokriti sve realne situacije koje se mogu pojaviti i ne mogu se njima predvidjeti svi slučajevi koji se tiču domena na koje se odnose.

“Tako je i sa kodeksom novinara”, smatra on.

Despotović je kazao da kao što ni ustav nije u stanju da “popiše” i detaljno opiše sve na što se odnose njegovi principi, intencije i svrha, tako ni novinarski kodeks, niti bilo koja vrsta sličnog akta ne može u potpunosti definisati medijska prava i obaveze.

“Ne bar tako da se mogu izraziti tehnički operativno, kao recimo što je uputstvo za korišćenje nekog uređaja, mehanizma ili aparata”, dodao je on.

Kako je naveo Despotović, bitna razlika između ustava i kodeksa je u tome što je prvi pod zaštitom države kao instrumenta vlasti, dok je kodeks prepušten uglavnom profesionalnom znanju i savjesti novinara.

On je podsjetio da osim Kodeksa novinara postoji i Vodič za novinare kroz krivični postupak donesen u proljeće 2006. godine, na kome je radila kredibilna radna grupa u organizaciji Instituta za medije, u čijem radu je i on učestvovao.

To je, kako je naveo Despotović, odličan priručnik za ponašanje novinara u vezi sa sudskim postupcima, o čemu se često piše i u čemu se, nerijetko, prave velike profesionalne greške.

Mladi novinari, kako je naglasio, treba da shvate da je novinarstvo, uz sve nevolje, velika privilegija.

„Mogućnost da opisuješ događaje, prenosiš izjave, javnosti predstavljaš ljude, izvještavaš o tome šta su rekli ili uradili, htio, ne htio, stavlja te objektivno u poziciju da utičeš i na procese i ljude i na njihov imidž, pa možda i na sudbinu“, kazao je Despotović.

On ističe da je zato vrlo važno i da je profesionalni imperativ da se riječi krajnje oprezno upotrebljavaju.

Despotović smatra da generalno često nekritički prihvatamo mnoge floskule evropske birokratije, prepisujemo njihova pravila, prihvatamo čak i njihov politički narativ, „pa znamo reći – „sjednica unaprjeđenog dijaloga“, iako imamo svoje standarde koji su evropski u najboljem smislu“.

„Nije li evropski standard ono što je „formulisao“ Marko Miljanov. Njegov moralni postulat o „junaštvu i čojstvu“ itekako se može primijeniti i na novinarstvo“, naveo je Despotović.

On je naglasio da junaštvo podrazumjeva da mediji brane svoju slobodu od drugih, od pritisaka, da brane interes javnosti od „silnika“ u politici, ekonomiji i drugim oblastima.

„Čojstvo je da braniš druge od sebe, moći medija, moguće medijske zloupotrebe. Mediji treba da se „junače“ u kritici „svega postojećeg“, i vlasti i opozicije, ali treba da „čojski“ štite svakoga, i u vlasti i na opoziciji od netačnih informacija, podvala, kleveta i laži“, istakao je Despotović.

Novinarsko zanimanje, kako je dodao, pripada onim profesijama gdje je opšti kvalitet posla koji obavljaju njihovi pripadnici više zavisan od njihovog poštenja, nego što je to slučaj sa drugim poslovima.

Kako je naveo Despotović, kao što ne mogu biti dobar ljekar i učitelj ljudi koji nijesu pošteni, tako ni dobar novinar ne može biti onaj ko nije visoko etičan i spreman da i o ljudskim glupostima i greškama piše sa ljudskim obzirom.

„Možda bi ovdje dobro došla misao jednog mudrog Rimljanina iz antičkog doba – „Da mi je znati šta mi je činiti, da mi je hrabrosti da činim ono što mogu i mudrosti da razlikujem prvo od drugog“, zaključio je Despotović.