Podgorica, (MINA) – U Crnoj Gori žive dvije osobe koje su prilagodile pol, u postupku tranzicije je više osoba, od čega je oko deset na hormonskoj terapiji, pokazuju podaci nevladine organizacije (NVO) Spektra.
Prvu operaciju prilagođavanja pola o trošku Fonda zdravstva, u iznosu od 80 odsto, uradio je izvršni direktor te NVO Jovan Ulićević, koji se prvi u Crnoj Gori javno autovao kao transrodna osoba, pišu Vikend novine.
On je naveo da je od donošenja Zakona o zdravstvenom osiguranju 2012. godine, koji propisuje da 80 odsto troškova operacije prilagođavanja pola snosi Fond zdravstva, pa do početka njegove primjene u praksi prošle su dvije godine.
Ulićević je kazao da je toliko vremena bilo potrebno da se donese Pravilnik koji određuje kriterijume na osnovu kojih će trans osobi biti odobreno da ostvari to pravo.
“Krajem 2014. dobio sam rješenje da mogu da uđem u proceduru tranzicije operacijski, jer sam hormonalno već bio u tranziciji i početkom 2015. godine odradio sam operaciju u Beogradu koja je koštala 10,5 hiljada EUR. Druga osoba se na operaciju odlučila prošle godine”, rekao je on.
Ulićević smatra da se od tada dosta promijenilo.
Prema njegovim riječima, od 40 osoba, koliko danas okuplja NVO Spektra, njih devet se javno autovalo, a veliki broj je to uradio u porodici ili društvu.
“Kod nas je trenutno u tranziciji više osoba, oko deset je u hormonskoj terapiji. Trenutno pokušavamo da riješimo problem nedostatka estrogena za trans, ali i za sve ostale žene kojima je potreban. Dosta smo radili sa našim doktorima, jer smo htjeli da olakšamo trans zajednici da ovdje imaju sve usluge, a i računali smo da će to biti jeftinije za Fond, jer ako su usluge stacionarne ovdje i trošak je značaj no manji”, kazao je Ulićević.
On je rekao da je u tranziciju ušao sa 23 godine i da mu je bilo jako teško, jer se tada nije pričalo o tome.
“Sada vidim klince od 18 koji mogu to da urade, jer imaju podršku porodice ili prijatelja”, naveo je Ulićević.
Kako je dodao, kada je krenuo na operaciju prilagođavanja pola, prije četiri godine, njegova porodica je mislila da se neće živ vratiti.
“Mislili su da neću preživjeti tranziciju, a ako nekim čudom i preživim da me ovdje niko živ prihvatiti neće. Danas vidim ljude koji sa roditeljima dođu na psihološku podršku. Širi se krug i porodice sve više podržavaju transrodne osobe”, ističe Ulićević.
Prema njegovim riječima, raste i informisanost o toj temi, a lične priče koje su podijelili imale su efekta.
“Bilo nam je stalo da ljudima pokažemo da to nije ništa strašno. Nama je teško, ali nam je teško zbog društva, a ne zbog nas. Taj proces bi bio mnogo lakši, ja bih bio u većem miru sam sa sobom da nisam proživio sve što sam proživio”, zaključio je Ulićević.
